Marija Biljan: Ptice Lisabona

Moja fascinacija vremenskim prilikama ovog grada ne prestaje. Nakon par dana ispunjenih neurotičnim izmjenama kapljicama, sunčevim nagovještajima i plimetinama vjetra, zadnji su pak dani šibani samo vjetrom i kišom. Nemilosrdni vjetar doslovno šamara ovaj grad. Ali ono što je lijepo je što je (još uvijek) topao, tako da, ako ne lijeva ko’ iz kabla (prvi put razumijem ovaj izraz, koji bi, prema wordreference, na portugalskom bio Está chovendo canivetes, canivetes su pocket knives, votevr!), čovjek može stvarno da uživa dok mu vjetrina mrsi petlja i nosi posvuda kosu. S obzirom na duge mjesece koji me čekaju, moram naći neku ljepotu u ovom pirenejskom Londonu (znam, teška usporedba, pogotovo zato što London poznajem samo iz priča:P), što srećom, nije teško.

Jučer sam, naime, naletjela na spektakularni prizor. Odšetala sam do Prace do comercio, ogromnog, prostranog trga na kojem je prije velikog potresa 1755. stajala kraljeva palača (but never again! kasnije je premještena u Belem – tamo gdje su i kraljevski pašteli, pih!). Nakon probijanja kroz simpatične, ali dosta prometne uličice koje iz centra vode do prase (trga:D), dojam zbilja je kraljevski, potreba je da raširiš ruke i onda samo produžiš do obale veličanstvenog Teja s kojim se igra o vento forte i imaš priliku svjedočiti nevjerojatnoj predstavi – minimalno dvadesetak, tridesetak galebova (i pokoji golub) balansiraju na vjetru, jedan iznad drugog, onda neki od njih kao da pokušaju (od)letjeti, pa ga struja potjera, pa kao da propadaju kroz zrak, pa se izmjenjuju. Baš kao u kazalištu lutaka, čini se kao da su privezani na konce kojima upravlja neka skrivena ruka. Nevjerojatno, morate mi vjerovati na riječ, jer nemah niti fotić niti neki pametni telefon kao hrpa drugih turista što okolo slikaju svaki pokret goluba, rijeke, grada. Kao i jedan momo što me poslije zamolio da ga fotkam uz kip kralja koji je na sredini trga i koji mi je, nakon što sam tri puta pokušala uhvatiti i njega i kip i “atmosferu” rekao: “Aah, tu no es fotografa!”. Zamisli, kako se usuđuje!

Moram priznati da se ljudi ovdje prilično usuđuju prilaziti na cesti. I davati komentare.. npr. na cipele i jaknu, pa mi je jučer jedan pomalo kripi gaj uletio i komentirao da bi, da imam crvenu jaknu, izgledala poput Crvenkapice, ali ovako u svojoj tamnoj jakni (koja izgleda kao deka – op.a.) izgledam poput – BLACK HOOD..

Osim neočekivanih upada, u centru centara smješteni su restorančići gdje konobari vabe i gotovo hvataju za rukav i vuku te unutra. To je bome prilično otužno i mrsko mi je tamo prolaziti. Pogotovo kad vidim stariju gospodu koja se, na kiši i vjetru, muči navabiti Švabice, Talijane, Francuze i druge u svoj indijski, portugalski, kineski ili neki drugi restoran. Onda ja spustim pogled i nadam se da me neće skužiti (zar stvarno djelujem kao da imam para i volje sjesti sama u neki od tih restorana?!), ali svejedno čujem barem jedan pokušaj, pa je jučerašnji išao ovako: “Good evening, lady. Where are you from? Not hungry? Never remember me later?”… što reći, kakvu posluku porati?

I tako se ja opet udaljih od naslova o letećim čudesima ovog grada. Osim galebova ptice ovog grada su i papige u vrtovima, ali i papige u kavezima (vrlo često se čuje cvrkut i egzotični pjev iz malih kuća i njihovih još manjih kaveza, iz oronulih zgrada koje čekaju popravak, iz betonskih, kamenih ljudskih nastambi, gdje su zarobljena ta divna šarena stvorenja). Malo slobodnije su pak patke koje se nedjeljom kupaju u vrtu pored tropskog vrta i izvode pak svoj performans, šire krila na vjetru da se suše, pa bježe kad čuju neki neartikulirani zvuk.. Pored mjesta gdje radim stoji jedan divan park, Gulbenkian park (unutar kojeg je i muzej i centar moderne umjetnosti) u kojem se čovjek može sakriti od ralja velikih avenida i pojesti ručak iz torbe i ako želi, podijeliti dio riže i bundeve s patkama, golubovima i vrapcima. Ne smeta im papreno, dapače, postoji opasnost da vas okruži dvadesetak patki koje ste namamili svojom hranom..

Nakon opisa ovih divnih ptica, vrijeme je da kažem koju i o najvećoj ptičurini koja plaši ove male… ptice, ali i ljude (ili barem mene). Naime, aerodrom u Lisabonu nije predaleko od grada, tako da je skroz normalno svakih par minuta čuti nadlijetanje aviona. Pogotovo u nekim dijelovima grada. Utorkom i četvrtkom radim u njihovom.. recimo sveučilišnom kampusu, gdje je prisutnost tih metalnih čuda konstanta! Horor! Recept za neurozu! Doslovno svakih par minuta se čuje kako nadlijeću i prolaze. Pa tko onda, uz neurotične promjene vjetra, kiše, sunca, a onda i AVIONA, ne bi pretpostavio da to lako može utjecati na ljudske duše i njihove manifestacije.. Ali, o toj malo kompleksnijoj temi neki drugi puta, jer mislim da je nešto osvanulo iza mojih prljavih balkonskih prozora, što se u ovim lisabonskim tmurnim (a zagrebačkim sunčanim, sve znam!) danima ne propušta!

Bom dia a todos!:)