Iako polako kalendarski gazimo u jesen ove godine to ljeto kao da se ne da. Nekako mu se ne ide.
Obožavam jesen i sve ono što nam nosi. Obožavam one beskrajno tmurne i kišne dane, šarenilo boja, ulice pune lišća, čitanje knjige pod dekicom i gledanje kako kapi padaju po prozoru, jednostavno jesen je moje godišnje doba.
U jesen se uvijek osjećam najbolje.
Uvijek u jesen imam osjećaj da kako u prirodi tako i u nama samima – otpada ono nešto staro, otpada ono loše, ono nešto nepotrebno, nezdravo i radi se mjesto za nešto novo, za neke nove uspjehe, nove pomake, promjene.
Međutim, kako sam rekla, ove godine kao da se ljeto ne da, tu je, dani su i dalje izuzetno sunčani, nije prevruće, dapače, taman je za biti vani i uživati.
Koristim posljednje kalendarske dane ljeta kako bih još uživala u moru i mogu reći da je more upravo sada baš onako kako treba biti, osvježavajuće. Kad uđeš u more osjetiš da u sebi imaš krvi koja iste sekunde ulaskom u more provrije u tijelu, sve oživi i pokrene. Super osjećaj.
Prekrasno je, ali baš u pravom i punom smislu riječi prekrasno. Ova jesen osvježi i nahrani i dušu i tijelo, ne znam što više.
Prije neki dan otišla sam na plažu kako bih uronila u more još koji put prije nego bure rashlade more do kraja. Dođem na plažu a na plaži moguće sve skupa deset ljudi.
Nema gužve, samo još pokoji turist na sasvim pristojnoj udaljenosti da nikom nikom ne smeta i da nitko nikog ne čuje. Nema djece, vike, cike, graje (da se razumijemo, obožavam djecu, ali isto tako kako obožavam djecu tako još više volim i svoj mir i tišinu).
Zaplivala sam nekoliko puta u relativnom hladnom, ali još uvijek ugodnom moru, sjedila na plaži, gledala more, nešto malo čitala knjigu, ali najviše sam se bavila mišlju i sama u sebi valjda sto puta ponovila: “Bože hvala ti na ovom prekrasnom trenutku, ovo nema cijenu, ovo nitko ne može nitko platiti… Hvala ti…”
