U ovo potrošačko doba, kada tvrtke i brendovi predvođeni influencerima, od kojih su neki još jučer reklamirali krpice i modu i trendy i brendy, pokušavaju u fokus staviti slow living, eko, održivo i vraćanje vrijednostima koje smo izgubili – još uvijek premalo mislimo jedni na druge. I na planetu Zemlju, ako ćemo i o tome. Premalo osjećamo jedni druge.
Podrška i suosjećanje
Kad je nekome potrebno da mu damo riječ podrške i poslušamo ga, bez da sami komentiramo kako su se i nama dogodile iste grozne stvari, pa stavimo (opet) sebe u prvi plan. Joj, koliko želim da to prestanemo raditi. Da samo slušamo onog koji traži malo utjehe, naravno ako to nije narcistički orijentirano s vječnom mantrom „ja sam žrtva“, „ja sam jadna“, „ti ne znaš kako je meni teško i koliko ja radim“. Loše stvari dešavaju se svima. I svi radimo, samo neki šute i rade, dok drugi puno pričaju i (malo) rade. Ali zaista, zaista ne znamo slušati jedni drugi i dati si adekvatnu podršku. Poslušati nekoga strpljivo bez prebacivanja „filma“ na sebe, ili dati prijatelju i poneki dobronamjeran savjet koji možda neće htjeti čuti, ali će mu pomoći malo rasvijetliti situaciju.
Da (su)osjećamo s našim roditeljima koji su ponekad nervozni jer puno rade, bakama i djedovima koji su usamljeni jer društvo nije za njih pripremilo nikakav „program mudrog starenja“ i realno ih niti ne treba, da (su)osjećamo sa životinjom koju vidimo da bezglavo luta jer je realno lutalica ili još gore da ostavimo tu jadnu životinju da krepa ili ju zakoljemo.
Iluzija o kućici na selu
Do sada sam živjela u iluziji da ljudi na selu, koji imaju kokice i svinje i krave i pse i mačke, žive u tom jednom prirodnom suživotu s prirodom i suosjećanju s životinjama, ali izgleda da im je svijest debelo zaglibila u želucu i punjenju svojih stomaka, zadovoljavanju tih nekih primitivnih potreba. Nisu više niti ljudi sa sela kakvi su nekad bili. To je bar moje iskustvo. Možda vaše nije takvo. Neću ići dalje u tom smjeru.
Koje su to prave vrijednosti?
Možda sam staromodna, no nisam neki ucviljeni pacifista. Govorim o nekim normalnim ljudskim vrijednostima koje smo, stigavši do ovog modernog doba, pomeli negdje putem ispod otirača. Jer kako se kaže, dalje od očiju, dalje od srca.
Ali zato što je trenutno trendy i brendy – da smo svi ekološki osviješteni i da smo vegani i pijemo kavu s biljnim mlijekom (jer opet se moramo osjećati posebno na neki način), zato sada to postajemo preko noći bez da znamo prave vrijednosti koje stoje iza toga.
I sama kao jedan vegetarijanac kojih 20 i više godina, danas pijem kavu s biljnim mlijekom i pokušavam uvesti što više (veganskih) vrijednosti u svoj život iz suosjećanja prema životinjama prema kojima današnja industrija nije milosrdna, budimo realni. I ljudi su prije na selu jeli meso jednom tjedno i pri tom poštovali te životinje koje su ih prehranjivale.
Educirajmo se
E sad, kakve to veze ima s mojom željom puno čitanja u novoj godini. Pri tome ne mislim samo na knjige. Mislim na edukaciju kroz knjige, čitanje i rad na sebi koji vodi sigurno razvoju sebe kao bolje osobe. Na edukaciju koja će zadovoljiti glad naše duše da se razvija.
Može to biti i edukacija na profesionalnom razvoju. Ali dok god je čitanja, razmišljanja i promišljanja, veće su šanse da ne (p)ostanemo zaluđene budale koje slijede trendove, i da budemo osobe koje razmišljaju svojom glavom. I osjećaju ljude oko sebe. Ono, jer svi smo mi braća i sestre i živimo na zajedničkom mjestu koje se zove Zemlja.
Obrazovanje koja će podsjetiti na prave vrijednosti, nahraniti gladnu nam dušu željnu znanja i osobnog razvoja, ma, razvoja na svim planovima, može i na onim poslovnim. Sve dok i dalje pri tom ostajemo „ljudi“ od pravih vrijednosti.
Obrazovanje ima značaj. Svijet oko nas je sve vanjsko. Svijet u nama je sve unutarnje – naš um, naše tijelo, i naše emocije. Od tuda sve kreće. Od obrazovanja – unutarnjeg i vanjskog. Stoga, želim nam svima u novoj godini da puno čitamo i da (p)ostanemo „veliki“ ljudi, koji istinski mare za druge ljude, životinje i prirodu.