Zašto pišem?

Čeprkajući danas nešto po statistikama bloga, naletim na datum stvaranja bloga.

Ovaj blog nastao je davne 2012. godine. Da, baš tako, davne 2012. god., dakle, 8 godina blogam. Osam godina sam već tu, nekad češće, ponekad rjeđe, ali tu sam, ne dam se dalje, ovo je kao neki moj dom, kao neka mirna luka.

Osam godina pišem, piskaram, bacam svoje misli i istovremeno ih pretačem u redove, jedan ispod drugog.

Osam godina bilježim svoje impresije svijeta, života, kako svog tako i života onih oko mene.
Ima tu posla i nije to samo tako, ima tu puno primjećivanja, slušanja, čuđenja, pričanja, prepričavanja, analiza, samo analiza, preispitivanja do onog krajnjeg črčkanja i bacanja svojih misli na bijeli kompjuterski papir.

8 godina…

U ovih skoro 8 godina statistike kažu da sam stvorila nešto manje od 300 tekstova.

Neki će reći, da, mogla si i više – slažem se, dakako, mogla sam i više, barem to meni nije nikakav problem – meni koja često ima svoje mišljenje, koja uvijek ima neki svoj stav i meni koja uvijek ima nešto nadodati, meni – onoj koja se voli igrati riječima, slagati ih i preslagivati, igrati se s njima kao malo dijete s kockicama. Dakako, stvarno sam mogla i više…

Isto tako, mogla sam i nikad ne započeti blogati. Sve ovo jednom nekad je mogla samo ostati moja samo još jedna u nizu nerealizirana ideja u životu. Ali ipak nije, ipak sam je oživjela i pustila neka plovi svojim tokom, neka raste….

Od samo jednog mog malog, sićušnog i sramežljivog bloga i povremenog črčkanja i sabiranja mojih razbacanih misli došla sam to te famozne brojke od 8 god., do skoro 300 tekstova, nažalost nigdje u statistikama ne piše koliko tu ima ispisanih riječi, s vremenom sam stvorila istoimenu stranicu na društvenoj mreži koja ima popriličan broj pratitelja, te iz istog tog bloganja dogodilo se i jedno povremeno moje črčkanje za jedan poznati ženski portal.

Da, sve je počelo sasvim slučajno i s puno ljubavi. Sve je počelo iz samo jedne ljubavi prema riječi i iz samo jedne ideje koju sam pustila da raste i pokušala biti dosljedna i ne odustati na pola puta, a stajala sam često i često imala kako bih ja u šali rekla, kreativne stanke i krize, ali to je opet nešto jače od tebe, koliko god da puta staješ i prestaješ, uvijek se nekako vratiš jer tko jednom zavoli bloganje, pisanje i sl. voli ga zauvijek, i to je amen.

Što imam od pisanja?

Iskreno, nemam ništa, ne dobivam nikakvu lovu za svoje misli pretočene u riječi, ne dobivam nikakav honorar, iako bi bilo lijepo. Ima li što ljepše u životu nego svoj hobi pretvoriti u posao? Ima li što ljepše nego biti plaćen za posao koji radiš iz ljubavi? Naravno da nema. Divno bi bilo hobi pretvoriti u posao, ali….

S druge strane ipak imam nešto od pisanja. Imam to da ako sam samo jednom svojom rečenicom nekom pomogla da se pokrene u životu i potakla ga na svoje osobne promjene, ako se netko utješio u nekom tekstu, ako se itko pronašao u nekoj mojoj životnoj priči, ako sam samo jednu osobu iskreno i od srca nasmijala, ako sam i samo jednoj osobi koja sve ovo čita i prati me na bilo koji način pomogla, e tada zaista smisao mog bloganja i pisanja postoji i time je moj rad naplaćen…