Nisi li predugo sama?

Prije neki dan pita me jedna meni draga i nadasve posebna osoba:

– Ne misliš li da si predugo sama nakon razvoda?

Naravno da sam opet kao iz topa izvalila da ne mislim da je to tako, ali njegovo me pitanje potaklo na razmišljanje.
Stvarno, jesam li predugo sama nakon razvoda (tu aludira na partnerske odnose)?
Iskreno, pojma nemam je li tome tako!

Postoji li pravilo kada nakon razvoda „moraš“ osnovati partnerski odnos s nekim?
Postoji li vrijeme koje se očekuje od tebe da uđeš s nekim u vezu? I ako postoji to vrijeme, koje je?
Nekako sam mišljenja da ne postoji pravo vrijeme kad bi nakon razvoda trebalo osnovati novi partnerski odnos, jer tu mnogi faktori igraju ulogu i mislim da tu ipak nije samo do nas samih. Mnoge situacije diktiraju pravila u igri u kojoj pravila u biti i nema.

Što više vremena prolazi od mog razvoda to sve više vjerujem u onu rečenicu da sve dođe u svoje vrijeme i upravo onda kada treba. Moram to priznati iako ponekad, a i sada, mrzim tu rečenicu iz dna duše. Ali, tako je, svidjelo se to meni ili ne.

Eto, na neki način soliram već oko 4 godine, i bilo je tu nekih veza i vezica, bilo je tu nekih partnera, ali ništa, odnosno nitko od njih nije bio toliko vrijedan da bih mu opet i ispočetka dala sebe upravo na onaj način kako ja to znam, u potpunosti. Dakle, zaista nisu vrijedni spomena.
Zajebano je to kad dođeš u neke godine, pa još k tome si i zreliji, pa još k tome imaš i nekog životnog iskustva, pa onda ako još imaš i propali brak iza sebe…. Zajebano je opet stvarati zajednicu s nekim ispočetka. Ali, kako ja volim reći, ništa nije nemoguće, pa tako niti to.

Kad si mlad i blesav nekako kao da ti je sve lakše, sve ti je ok, granice tolerancije su ti to neba, prihvaćaš svašta, ne razmišljaš o mnogočemu osim o tome kad ćeš dotičnog ili dotičnu vidjeti i zagrliti. U glavi cvijeće i drveće i mozak na off.

Međutim, u toj nekoj zrelijoj dobi, kad upoznaš nekog tko ti je zanimljiv, privlačan ili ne znam što sve nije – tada ga proučavaš, analiziraš, razmišljaš, testiraš na sve moguće načine kako bi se uvjerio da je on ili ona upravo taj prvi ili prava. Sve testove radiš kako bi dobio potvrde da je to to, da si na neki način sigurna. Puno je tu posla, puno slatkih briga, više se ne upuštaš u odnos tako lako iz straha da se opet ne ponovi prošlost, iz straha da opet ne boli, iz straha od još jedne životne pogreške. U biti, mislim da u tim godinama više gledaš dušu, karakter, onu unutarnju ljepotu i dobrotu, a ono izvana kao da ti je manje bitno. Jer, realno, ljepota je ono što dođe i prođe, a ono što čovjek nosi duboko u sebi, to su kvalitete, to je ono što je bitno ili bi bar trebalo biti bitno.

Naći muškarca u 40-im godinama je zajebana stvar jer točno znaš što želiš od njega, jednostavno, više ne prihvaćaš osrednjosti, već želiš ili sve, ili ništa, nema na pola. Ma čak i ne zato što ne želiš, nego ti jednostavno na neki način više ne da zajebavati s nekim. Nakon svih životnih podlih udaraca ispod koljena jednostavno si na neki način umoran od onih koji ni sami ne znaju što bi sa sobom, a kamoli još i s tobom. Tlaka samo takva.
A opet s jedne strane gledajući nakon razvoda ostaje jedna ogromna količina strahova od vezivanja i s njima se ponekad nije lako suočiti, nije ih lako priznati sam sebi, a znaš da su dio tebe na neki način, znaš da su tu – prisutni, i da te koče na neki način u stvaranju nove zajednice. S tim strahovima se budiš svako jutro, i s njima ideš spavati svaku večer – sam!

Kako kaže meni jedna draga osoba:
– Mi, razvedeni, smo obilježeni na neki način!

Iako mi ta konstatacija zvuči grubo na neki način, ali je u pravu, htjeli mi to priznati ili ne, ali tako je. Označeni smo!
Označeni smo jer nosimo sa sobom svoje strahove od ponovnog životnog kraha koji nas je dokusurio i bacio na koljena, nosimo strahove da ne bi opet učinili istu pogrešku, nosimo sa sobom ožiljke. Sve su to stvari koje nosimo u sebi i sa sobom.
I to su one najgore stvari jer se ne vide izvana, a svaki jebeni dan su s tobom i ne možeš pobjeći od njih. I čim ti se pojavi u životu neki novi muškarac, ma koliko god da ga želiš najviše na svijetu, istovremeno ti se upale i svi senzori i alarmi u glavi. Što onda? Kako onda? Znaš da bijeg nije rješenje jer ne možeš cijeli život bježati, a kako onda ostati? Lijepo, iz dana u dan, korak po korak pa što bude. Kako li je to tako lako reći, a ponekad tako teško sprovesti u djelo. Ali, vrijeme, jednostavno, potrebno je vrijeme, kako za sve pa tako i za to.
A što svi na kraju želimo?

Svi do jednog želimo biti sretni u paru, svi želimo voljeti i biti voljeni, svi, ali baš svi, i oni koji su sami, i oni u braku, i oni razvedeni. Svi do jednog, i taj osjećaj voljeti nekog i biti voljen je ono nešto što je valjda najljepše ne svijetu.
I sve se kockice jednom poslože u životu, nekom prije, nekom malo kasnije, ali se poslože. I ove svoje godine provedene u soliranju, pa, na neki poseban način i nije mi ih žao jer znam da za neke stvari, za neke posebne ljude u našim malim životima potrebno je vrijeme i potrebno je strpljenje. I tako je najbolje…

Ronioče, hvala ti na ovoj priči….Ti se prepoznaješ. Znam to…