Možda ste i vi primijetile kod svojih, ali većina mojih prijateljica, kada se i odluči povjeriti ili nešto podijeliti sa mnom, obično to budu neke ružnjikave stvari. Rijetko koja je nazvala i ispričala nešto lijepo. Jedino Ruski Princ ima potrebu dijeliti lijepe stvari… On je definitivno optimističan, vječni dječarac, neopisivo zaljubljen u ljubav, više nego u sve ostalo… Dobro, moram priznati da su i moji drugi, muški prijatelji, mrvicu manje “divni” od Ruskog Princa, tu mislim na detaljne, gotovo renesansne opise, u dijeljenju raznoraznih lijepih stvari.
Dakle, što je nama, ženama?
Život nas odvede u različite smjerove, različite gradove, pa čak i države i nekad jednostavno ne možete prijateljice viđati onoliko koliko biste to željele ili htjele, ali ste uvijek tu, jedna uz drugu. I baš, onako, u dobru i u zlu, čuvate jedna drugoj leđa. Trudite se ostati u kontaktu i dati im do znanja da mogu “računati na vas”…
Šteta što je više zla…
Postoji to nešto vražje u nama, da uvijek prvo izvučemo loše stvari, kada nazovemo jedna drugu. Ne znam jeste li i vi to primijetile? I nekad mi je baš žao što je rijetko koja moja prijateljica u stanju nazvati, onako spontano, i reći nešto poput “imala sam tako dobar seks”, ili “skuhao mi je jebeno dobar ručak”, nego uvijek taj frajer ispadne kreten. Kako god da okreneš, generalno gledano, svaki frajer završi kao najobičniji kreten! Nekad je čak i moj brat među njima, doduše nešto rjeđe… (Nadam se da ovo ne čita!)
Nedavno mi se dogodila baš jedna takva situacija – “on je kreten” – s dvije moje drage prijateljice.
O njihovim muškarcima ni ne mogu misliti ništa dobro, jednostavno zato što nikad nisam nešto pretjerano dobro čula o njima. Uvijek čijem samo neka sranja. Pa napravio je ovo, pa ono, pa znaš nisam baš sretna s ovim ili onim… Mislim, krive su i one, da se odmah razumijemo. Imam osjećaj da još uvijek, onako djetinjasto, misle da taj muškarac mora biti princ. I ne razumijem zašto uvijek one moraju biti neke Pepeljuge!? Iako, moram priznati, da mi ovaj put konačno obje zvuče mrvicu zrelije nego ikad!
Nikako reći, niti jedna od njih, lijepo mi je ovako ili onako, ili napravio je nešto divno, dobro, pametno… Nikad niti jedna spontano nazvati i podijeliti sreću. Kad su sretne – kao da zaborave sve oko sebe…
I kako da čovjek ima neko dobro mišljenje o njihovim muškarcima, koje i tako rijetko kada uspije vidjeti? Još ova glupa korona, izolacija, paziš mamu, babu… Zar ne? Prema njihovim muškarcima uvijek imam neki otpor, neku distancu… Govorim u množini, jer iza nas su godine prijateljstva, a ni one, a bome niti ja, nismo baš Djevice Marije, pa nam se na (ne)sreću nije dogodilo da prvi bude i onaj zadnji.
Jeste li i vi to primijetile? Zašto se žene ne pohvale svojim muškarcima? Zar se boje da će im ga ona druga oteti? Da ćemo biti ljubomorne ili nešto slično?
Ne trljate drugome sol na ranu, ako priznate da ste sretne, zadovoljne ili zadovoljene! Zašto u dobru zaboravite sve, a u zlu se dohvatite telefona?
Zašto samo ružne stvari, drage moje? Zar mislite da se vaša prijateljica neće veseliti s vama?
I nisu mi znale odgovoriti na ovo pitanje. Samo su zašutjele.
