Psovanje je, prema psiholozima, negativno emocionalno ponašanje i pomanjkanje emocionalne inteligencije. Psujemo kad ne znamo na prikladan način upravljati emocijama. Sve kulture poznaju psovku koja čini prosječno 1% vokabulara. Naša kultura tj. narod psovku ima na speed dialu, a naš jezik najbogatiji je takvim izrazima. Uzmimo samo kletve (poput Da' Bog ti djeca umrla od žeđi, a žena imala vodu u koljenu!) u kojima prednjačimo maštovitošću.

U skupinu 'naše gore list' u zadnje vrijeme svrstale su se i moje pomlatke s vrlo zanimljivim eufemizmom za rodno mjesto – šumu. Odi u šumu, ___ (nadopuni imenom ili titulom onime koji im se već zamjerio u tom trenutku)! – sentencija je kojim se puni usamljeni postotak iz prvog odjeljka.
S dvije i pol naravno da teško kormilare kroz oluju emocija koja ih zadesi svakodnevno, no, zašto je baš šuma postala skladište njihovih frustracija? Pa nije li upravo ona mjesto u koje Snjeguljica u početku bježi da bi kasnije našla spas, Ivica i Marica naišli na eldorado slatkiša, a Crvenkapica srela zloglasnog vuka koji na kraju slavno pogiba? U hrvatskoj književnosti za najmlađe ona je začarani dom Stribora, Malika Tintilinića i Domaćih. U literaturi za nešto starije stanište jedne druge vesele družine – one Robina Hooda.

Da, šuma je odavno u literaturi nimalo privlačno mjesto mistike i tame, puno opasnosti i nepoznatog, ali i zanimljivih zapleta, sretnih ishoda. No, nije ta dvojnost između tjeskobe i strave te uzvišenosti stabala, vječnih simbola života, starovjeka.
Odmaknimo se od riječi u crtež: Štrumfovi, Bipsići, Mali leteći medvjedići i druga krznena i nešto manje dlakava fantastična bića brane boje šume kao mjesta na kojem nalaze mir i skladan suživot s drugima. Jer od Kelta, starih Grka šuma je svetište te i u današnje vrijeme mjesto budističkih hramova, oltar u koji se povlače indijski isposnici. Upravo je stablo ona veza, posrednik, između zemlje u kojoj se hrani i nebesa koje vrškom dodiruje. Tek s pojavom suvremene psihoanalize u doba već rasplamsale industrijalizacije postaje mjesto strave i košmara. Naravno, bojimo se onog što ne poznajemo i dajemo mu mistične predznake. Dok je istina da smo malo zalutali u šumi šoping centara.
U šumu!, stoga, više je poziv na buđenje, dobronamjerni podsjetnik na djetinjstvo i izvrstan savjet. Tko zna, ako budete dobri, možda načas ugledate i Štrumfove! OK, barem Bambija, ne zanosimo se…
Dvojčeki
U skupinu 'naše gore list' u zadnje vrijeme svrstale su se i moje pomlatke s vrlo zanimljivim eufemizmom za rodno mjesto – šumu. Odi u šumu, ___ (nadopuni imenom ili titulom onime koji im se već zamjerio u tom trenutku)! – sentencija je kojim se puni usamljeni postotak iz prvog odjeljka.
S dvije i pol naravno da teško kormilare kroz oluju emocija koja ih zadesi svakodnevno, no, zašto je baš šuma postala skladište njihovih frustracija? Pa nije li upravo ona mjesto u koje Snjeguljica u početku bježi da bi kasnije našla spas, Ivica i Marica naišli na eldorado slatkiša, a Crvenkapica srela zloglasnog vuka koji na kraju slavno pogiba? U hrvatskoj književnosti za najmlađe ona je začarani dom Stribora, Malika Tintilinića i Domaćih. U literaturi za nešto starije stanište jedne druge vesele družine – one Robina Hooda.
Da, šuma je odavno u literaturi nimalo privlačno mjesto mistike i tame, puno opasnosti i nepoznatog, ali i zanimljivih zapleta, sretnih ishoda. No, nije ta dvojnost između tjeskobe i strave te uzvišenosti stabala, vječnih simbola života, starovjeka.
Odmaknimo se od riječi u crtež: Štrumfovi, Bipsići, Mali leteći medvjedići i druga krznena i nešto manje dlakava fantastična bića brane boje šume kao mjesta na kojem nalaze mir i skladan suživot s drugima. Jer od Kelta, starih Grka šuma je svetište te i u današnje vrijeme mjesto budističkih hramova, oltar u koji se povlače indijski isposnici. Upravo je stablo ona veza, posrednik, između zemlje u kojoj se hrani i nebesa koje vrškom dodiruje. Tek s pojavom suvremene psihoanalize u doba već rasplamsale industrijalizacije postaje mjesto strave i košmara. Naravno, bojimo se onog što ne poznajemo i dajemo mu mistične predznake. Dok je istina da smo malo zalutali u šumi šoping centara.
U šumu!, stoga, više je poziv na buđenje, dobronamjerni podsjetnik na djetinjstvo i izvrstan savjet. Tko zna, ako budete dobri, možda načas ugledate i Štrumfove! OK, barem Bambija, ne zanosimo se…
Dvojčeki
In this article:crvenkapica, double trouble, dvojčeki, emocija, frustracija, marta alić, psovanje, šuma

Click to comment
You must be logged in to post a comment Login