U travnju se obilježava Limb Loss Awareness Month. U Hrvatskoj se ovoj temi gotovo uopće ne pridaje pažnje – niti u medijima, niti na društvenim mrežama. Podaci kojima trenutno raspolažemo, iz 2018. godine, kažu da godišnje ima 4000 amputacija noge, najčešće zbog dijabetesa. Upravo smo na tu temu razgovarali sa psihologicom iz Nepopularne psihologije, Kati Kezić.
U Hrvatskoj je tema amputacije još uvijek tabu tema i ne daje joj se dovoljno prostora u medijima pa čak ni na društvenim mrežama kada se govori o zaista puno osjetljivih tema. Zašto je to tako?
Jedna od najvećih kočnica u javnim raspravama i diskursima u mnogim temama je upravo društvena stigma, pri čemu veliki dio ljudi doprinosi upravo odbijanjem sudjelovanja u određenim temama ili, najčešće nesvjesno te iz pozicije neznanja i neinformiranosti, doprinosi krivim informacijama koje dalje nastavljaju začarani krug stigmatizacije. Dok se određene barijere probijaju u nekim drugim dijelovima svijeta, Hrvatska često kasni za njima te se ponekad čini kao da smo nemoćni u pokretanju promjena.
Kako bismo se adekvatno nosili s društvenom stigmom, ključno je razumjeti što je ona i kako se uopće razvija, odnosno odakle potječe. Smatra se da je stigma proizvod društvene percepcije odstupanja pojedinca ili skupine od percipiranog standarda te je intenzivirana čimbenicima kao što su strah te nedostatak razumijevanja ili informiranosti o temi. Uz to, spomenuti aspekti stigme onemogućuju popravljanje štete jer je ljudima često preneugodno kako bi uopće sudjelovali u razgovorima usmjerenim na njenom otklanjanju. Upravo zbog toga je društva stigma ponekad iznimno zahtjevan izazov – jer su njeni uzroci i simptomi ujedno i njeni mehanizmi održavanja.
Konačno, važno je imati na umu da i mediji uvelike utječu na našu percepciju određenih društvenih tema te imaju ogromnu moć kojom nas mogu odvratiti od negativnih stereotipa i predrasuda širenjem perspektive ili pak mogu očvrsnuti postojeći tabu.
Što prema vašem stručnom mišljenju može pomoći da se što više ljudi osvijesti o ovoj temi?
Efikasne metode smanjenja i uklanjanja stigme bi trebale adresirati upravo faktore spomenute iz prošlog odgovora: strah i neinformiranost. Pristup s ciljem smanjivanja stigme svakako bi trebao uključiti otvorenu komunikaciju, iznošenje činjenica javnosti te korekciju postojećih mitova. Naravno, ova komunikacija bi trebala biti prilagođena s obzirom na ciljnu populaciju kojoj želimo poslati poruku. Ne želimo opisivati iste koncepte djeci kao što bismo odraslima. Slično, ne želimo komunicirati s općom javnošću na isti način kako bi to činili, primjerice sa specifičnim populacijama kao što su studenti i stručnjaci društvenih znanosti.
Danas imamo mogućnosti u ostvarenju resursa putem europskih projekata koji mogu biti usmjereni k podizanju svijesti o određenim temama. Udruge ili organizacije koje okupljaju osobe s iskustvom amputacije te njihove bližnje, uz pomoć i suradnju s drugim udrugama, organizacijama i vanjskim suradnicima mogu organizirati edukacije, predavanja, radionice, manifestacije i različite događaje za javnost unutar kojih bi mogli raditi na osvješćivanju postojeće stigme. No, uz događaje otvorenog tipa, važno je imati primjerenu medijsku popraćenost koja bi proširila glas i stručno prenijela saznanja i činjenice javnosti, bez podržavanja štetnih mitova i netočnih informacija.
Amputacija je traumatično iskustvo, bila ona planska zbog zdravstvenog stanja ili trauma uzrokovana nesrećom. Kako gubitak udova utječe na emocionalno zdravlje pojedinca i koje su najčešće reakcije s kojima se suočavaju ljudi nakon takvog gubitka?
Amputacija uistinu jest traumatično iskustvo koje predstavlja mnogobrojne novonastale izazove pojedincu, a po prirodi je gubitak uslijed kojeg dolazi do tugovanja, slično kao i pri drugim suočavanjima s gubicima. No, aspekt gubitka u ovom slučaju uključuje gubitak cjelokupnog identiteta i slike o sebi koje smo imali do trenutka amputacije. Ono što je posebno otežavajući čimbenik u suočavanju s amputacijom je trajnost novog tjelesnog stanja, odnosno nemogućnost vraćanja dijela tijela koji smo izgubili, što nas tjera na, htjeli ili ne, naglu redefiniciju našeg identiteta, slike o sebi, naših potreba, mogućnosti, slike o vlastitom tijelu, itd.
Stoga, razdoblje neposredno nakon amputacije predstavlja svojevrsno krizno stanje pojedinca uslijed kojeg su česte emocionalne reakcije depresivnosti, tuge, straha, anksioznosti za vlastitu budućnost i reakcije drugih, bijesa, frustracije, itd.
Ono što mi kao psiholozi često naglašavamo unutar različitih tema o kojima pričamo jest individualnost svake osobe s obzirom na jedinstvenu strukturu čimbenika unutar i izvan nje. Specifičnije, mislimo na njezinu genetsku strukturu i druge urođene karakteristike, djetinjstvo i iskustvo, njeno psihofizičko zdravlje, crte ličnosti, otpornost, ranjivost, postojeću sliku o sebi te rigidnost iste, kao i na društvenu podršku u okolini i širu zajednicu u kojoj se osoba nalazi. Ovo su neki od faktora koji utječu na emocionalnu prilagodbu pojedinca na amputaciju koji također mogu i međudjelovati.
Drugim riječima, samo zato što dvije ili više osoba ima jednako iskustvo amputacije, odnosno izgubili su iste dijelove tijela, ne znači da će imati jednak doživljaj tog iskustva ili istu emocionalnu reakciju na njega.
Postoje li specifični psihološki izazovi s kojima se ljudi suočavaju tijekom procesa prilagodbe na život nakon amputacije?
Iskustvo amputacije te prilagodba na život nakon istog može varirati ovisno o intenzitetu same amputacije kao i čimbenicima unutar i oko pojedinca koji su spomenuti u prethodnom odgovoru. Zbog kompleksnosti, navest ćemo samo neke od poznatih psiholoških izazova. Za početak, pojedinac se suočava prvenstveno s tjelesnim i praktičnim izazovima zbog iznenadnog gubitka dijela tijela na koji smo se oslanjali cijeli život do tog trenutka.
No, najčešće uočavamo da su psihičke, emocionalne i društvene posljedice prilagodbe na život nakon amputacije teže za suočavanje u odnosu na tjelesne. Kao što je prethodno spomenuto, u razdoblju prilagodbe slijede značajni izazovi u redefiniciji vlastitog identiteta. Ako smo uslijed amputacije izgubili dio vlastite neovisnosti, iznimno je teško prilagoditi se novonastalom stanju uz zadržavanje vlastite vrijednosti. Stoga, gubitak uda ili dijela tijela može dodatno pospješiti psihičke smetnje i probleme koje su postojale i prije same amputacije, poput depresivnosti, anksioznosti, zloupotrebe alkohola i supstanci, i sl.
Osoba može također imati psihičke smetnje tijekom procesiranja samog događaja koji je doveo do ishoda amputacije. Primjerice, ukoliko je amputacija bila nužna zbog kroničnog ili akutnog oboljenja koje pojedincu djeluju preventabilno ili prometne nesreće, on može osjećati i određenu dozu krivnje zbog vlastite situacije, što može značajno otežati proces tugovanja i prilagodbe. Krivnja i grižnja savjesti mogu se također pojaviti uslijed oslanjanja na druge ljude za praktičnu i emocionalnu podršku.
Nadalje, svi mi imamo određeno viđenje vlastitog tijela koje prihvaćamo u različitim mjerama. Iskustvo amputacije može stvoriti ili intenzivirati već postojeće negativne doživljaje o vlastitom tijelu. Šire od toga, pojedinac može iskusiti negativne stavove, sram i nedostatak vrijednosti općenito vezano za vlastitu sliku, potrebe, mogućnosti i smisao. Takvu pojavu zovemo samostigmatizacija, a ona je rizični čimbenik za mnoge mentalne poteškoće, kao i društvenu izolaciju pojedinca. Slično, društvena isključenost pojedinca iz zajednice negativno utječe na psihofizičku dobrobit, bilo zbog praktičnih poteškoća u sudjelovanju ili zbog emocionalnih reakcija povezanim s društvom.
Nažalost, u Hrvatskoj nemamo psihološku pomoć koja je namijenjena osobama nakon amputacije, ne postoji nikakva grupa podrške, što onda učiniti? Naime, liječnici sami ne ulaze u temu psihološke pomoći i ne savjetuju ljudima da je potraže. Kako promijeniti ovaj narativ?
Zdravstveni sustav se uvelike temelji na biomedicinskom modelu, odnosno shvaćanju da stanju ugroženog zdravlja pojedinca prethode isključivo biološki čimbenici, poput virusne ili bakterijske infekcije, oštećenja tkiva, organa, stanice i sl. Iako nas je taj svjetonazor doveo do značajnih napredaka i dostignuća u medicini, on često zanemaruje ostale čimbenike ljudskog zdravlja koji su psihološke i društvene prirode. To je iznimno problematično jer danas znamo da psihološki čimbenici ne samo da postoje, već su poznati „krivci“ za širok raspon akutnih i kroničnih oboljenja, a psihološka pomoć i podrška još uvijek nije u potpunosti integrirana u zdravstveni sustav.
Kako bismo doprinijeli pozitivnoj promjeni ovih okolnosti, važno je raditi na prethodno spomenutom podizanju svijesti kroz edukacije stručnjaka, kao i opće javnosti. Iznimno je teško ove promjene poticati u društvu kao pojedinac, zbog čega moć leži u udrugama i organizacijama s većim brojem ljudi koji teže istom cilju. Sve većim brojem ljudi i količinom razgovora i pažnje koja se pridaje životima i psihološkoj dobrobiti osoba s iskustvom amputacije, polako bi se trebao rušiti „zid“ društvene stigme.
Iako nije idealno, za osobe s psihičkim poteškoćama još uvijek postoji opcija odlaska privatno psihologu/psihoterapeutu koji nam može pružiti razumijevanje, prihvaćanje, podršku i vodstvo u upoznavanju i primjeni različitih efikasnih tehnika suočavanja sa svakodnevnim izazovima i problemima. Iako je financijski trošak značajni nedostatak ove varijante, smatramo da je adaptivno shvatiti kao svojevrsnu investiciju u vlastiti psihološki rast, dobrobit i svjetliju budućnost.
Što se tiče sportsko-rekreativne sfere, danas postoje sportski klubovi koji su namijenjeni osobama s amputacijama pomoću kojih im se može olakšati proces redefinicije identiteta, stvaranja mreže međusobne podrške i reintegracije u zajednicu gdje mogu dijeliti slična iskustva i interese.
Bližnjima je isto šok i svojevrsna trauma. Kako oni mogu pomoći osobi nakon amputacije? Kako ona utječe na njih?
Osobe bliske pojedincu koji je imao amputaciju također proživljavaju svojevrsnu redefiniciju identiteta, naravno u blažoj mjeri od osobe koja je prošla samu amputaciju. Ovisno o novim tjelesnim potrebama i mogućnostima pojedinca nakon amputacije, njegovi bračni partneri, obitelji i bližnji će potencijalno proći kroz prilagodbu na novu ulogu kao pomagači i pružatelji njege i podrške. Ta prilagodba također može biti otežana prethodno postojećim obavezama kao što su briga i skrb djece, skrb starih i nemoćnih roditelja i sl.
S obzirom na važnost društvene podrške za mentalno zdravlje pojedinca, reakcije i prilagodba bližnjih i društva uvelike utječu na psihološku prilagodbu same osobe. Uz praktičnu pomoć poput pružanja fizičke podrške u različitim aktivnostima, bližnji su također značajan izvor emocionalne podrške za pojedinca.
Jedan od glavnih savjeta za bližnje kako pružiti emocionalnu podršku su aktivno slušanje i suosjećanje s osobom koja je prošla amputaciju. Vrlo često doživljavamo neugodu u razgovoru s osobom ili imamo vlastite teorije i pretpostavke o tome kako je osobi, što ona osjeća i što smatramo da je potrebno. U skladu s tim, često ishitreno nudimo fraze, floskule i nepotrebne savjete koji više služe u svrhu otklanjanja naše vlastite neugode nego li uistinu pomažu. Iako se to smatra vrlo ljudskom tendencijom koja proizlazi iz dobre namjere, važno je da osvijestimo da najbolje razumijevanje svojih osjećaja i potreba ima upravo osoba koja je prošla amputaciju. Ono što je naš zadatak kao njeni bližnji je da nastojimo kultivirati sigurno okruženje unutar koje nam osoba može otvoreno podijeliti svoju stvarnost te nam, u skladu s tim, dati priliku da uistinu pomognemo.
Na koji način pristupiti djeci ukoliko roditelj ostane bez noge?
Često iz vlastitog podcjenjivanja dječjeg razumijevanja ili dobronamjernom željom da ih zaštitimo, ne volimo voditi određene važne razgovore s djecom. Naravno, načelo individualnosti odnosi se i na njih – nije svako dijete isto, zbog čega je važno da konstantno osluškujemo njegove emocionalne reakcije i potrebe.
Ako smo prošli kroz iskustvo amputacije, važno je i za dijete osigurati sigurnu okolinu za komunikaciju. Drugim riječima, u redu je otvoreno komunicirati s djetetom na način koji je primjeren njihovoj dobi i sposobnostima razumijevanja situacije. Poželjno bi bilo odgovarati na sva djetetova pitanja o amputaciji točnim informacijama i objašnjenjima kako bismo mu otklonili nesigurnosti vezane uz određena pitanja i nedoumice te stvorili s njim odnos od povjerenja.
Kako osobe koje su izgubile udove mogu izgraditi novi identitet i pronaći smisao i svrhu u svom životu nakon ovakvog traumatičnog događaja?
Sigurni smo da je većina čitatelja upoznata s pojmom posttraumatskog stresnog poremećaja. No, mnogobrojna psihološka istraživanja su pokazala mogućnost tzv. posttraumatskog rasta kod određeni pojedinaca nakon preživljene traume. Ovaj pojam označava psihološki i emocionalni rast pojedinca, pozitivne promjene i napredak u prilagodbi, adaptivniji oblik razmišljanja i shvaćanja vlastite traume i smisla života te perspektive na život nakon preživljene traume.
Ogroman čimbenik u stvaranju smisla je osiguravanje društvene mreže koja nam može zadovoljiti emocionalne potrebe. Ova mreža ne mora biti velika te može uključivati sve ukupno nekoliko pojedinaca ili pak samo jednog bližnjeg na kojeg se možemo osloniti. Iako su to za većinu ljudi članovi obitelji poput roditelja, bračnih partnera, djece, braće i sestara, ovu funkciju također mogu obnašati i nama bliski prijatelji, odnosno ne moraju biti nužno obitelj.
Osim što nam društvena podrška može pomoći u integraciji u zajednici kao i pronalaženju značajnih aktivnosti koje nas usrećuju, mogu nam pomoći u širenju vlastite perspektive i shvaćanja traumatskog iskustva. Uz to, društvena podrška nam može pomoći prihvaćanju situacije, uključujući cjelokupno prihvaćanje naših snaga, slabosti, strahova, briga, želja, interesa, itd. Prihvaćanje i izgradnja nove redefinirane slike o sebi je postepen proces koji nije linearan te koji uključuje mnoge uspone i padove. Drugim riječima, možemo se osjećati kao da jedan dan napredujemo i iduća dva nazadujemo, što može djelovati obeshrabrujuće i demotivirajuće. No, srećom, napredak se ne gleda na razini nekoliko dana, već dužeg vremena. Stoga, iznimno je važno imati samosuosjećanja i strpljenja za vlastite emocije te si pripisivati zahvale za izvršavanje aktivnosti koje smo možda prije uzimali „zdravo za gotovo“.
Mnogi od čimbenika koji nam mogu omogućiti stvaranje smisla nakon traume leže upravo u nama. Neke od tih poželjnih osobina su optimizam, ugodnost, altruizam, duhovnost i slično. To su neke od osobina pojedinca koje su se pokazale da su visoko povezane s posttraumatskim rastom. Naravno, ove osobine je teško usvojiti u idealnim uvjetima, a kamo li dok smo u tijeku procesiranja traumatskog iskustva i kompleksnih emocija povezanih s njima. Kao što je spomenuto ranije, stanje pojedinca nakon amputacije se može opisati kao svojevrsna kriza, a poznato nam je da se u krizi ponekad napuštamo visoka očekivanja i ambicije, već smo više usmjereni na preživljavanje.
Za kraj, teško je otkriti način koji bi bio jednako efikasan za sve kako se uspješno izbaviti iz krize, procesirati traumu i stvoriti si smisao. Svi smo različiti te se tehnike na kojima se temelji ovaj složeni proces moraju bazirati na jedinstvenoj konstelaciji pojedinčevih osobina, mogućnosti i okoline koja ga okružuje. Svakako za kompleksne psihičke poteškoće i probleme smatramo da je važno privremeno potražiti podršku stručne osobe koja nam se može posvetiti, u suradnji s nama kreirati nama relevantne ciljeve, educirati nas kako da na efikasne načine pristupimo novim životnim izazovima te nam kontinuirano pružati podršku i ohrabrenje u našim padovima. Slikovito rečeno, shvatimo to kao dopuštenje da se prepustimo tuđoj sigurnosnoj mreži dok padamo, barem dok ne smognemo snage ponovno zakrpati i osigurati našu.
