Drama Queen: Krepana mačka

Kao urednica ženskoga portala, pokušavam se baviti i modom i ljepotom. Smatram kako to radim prilično (ne)uspješno, s obzirom na to koliko prezirem konzumerizam, gomilanje, ali i neke must have kombinacije. Ne razumijem zašto svi moraju imati istu haljinu, jaknu, pramenove ili što drugo! I toliko se furamo da smo posebni, a ono klonovi smo nekog klona.

Ne vjerujem u povećanje usnica, ne vjerujem u povećanje grudi, ne vjerujem u zatezanje bora i botoks. Prošli put sam i tako napisala kako vjerujem u malo stvari. Želim dostojanstveno stariti. Jer svi starimo. Ne znam da je itko ostao vječno na ovome svijetu.

Postoji jedan tako divan natpis na groblju na kojem je sahranjena moja mama. Morbidno, ha? Ovih dana bi napunila svoj šezdeset i osmi rođendan i brijem da bi na smartphoneu igrala neke lude igrice. Ona je bila takva… Natpis ide nekako ovako: „Bio sam gdje si ti, bit ćeš gdje sam ja“. Prolaznost. To je to. Zaboravljamo koliko je sve prolazno. Klikovi, lajkovi, moda, ljepota… Samo ti, možda, uspomene i ono nešto znanja nitko ne može oduzeti…

Prirodno sam tamnosmeđa, bila sam crvena, trenutno sam plava, a zapravo sam prilično sijeda! Davno sam se odrekla duge kose jer je život previše kratak da tjedno provodim sat vremena u društvu s četkom pokušavajući od kose napraviti ono „nešto“. Nikad se nisam osjećala ugodno s repom ili nekom punđom… Vjerujem da ću jednoga dana i posve obrijati glavu. Na dobrom sam putu. Praktično je. Svi tvrde kako imam lijep oblik glave i kako sam slatka, ali kroz pubertet sam, kao i svaka klinka, mrzila i svoj nos i svoje uši, ali i te nekako bolesno plave oči… Danas volim sve na sebi pa i višak kilograma.

Usudit ću se na tren biti Modni Mačak, stilist, politički komentator i još štošta. A vi, kako hoćete. Negodujte, čitajte, ne čitajte, odobravajte ili kritizirajte, čitajte između redaka…

Na svom privatnom profilu sam, prije koji dan, upitala prijatelje i kolege što se događa s frizurama naše Predsjednice. Srećom, onih trepavica više nema pa ću glumiti da se nikad i nisu dogodile. Spomenula sam i neku krepanu mačku, a kako me većina smatra duhovitom, osvojila sam priličan broj smajlića tom objavom. Cool, ha!?

No, kako to biva, padoše kritike na frizerku, ali i komentari na, navodno, neko zdravstveno stanje gospođe Predsjednice. Podsjetilo me to na Rozgu i naslove o njenoj neizlječivoj bolesti, prije par godina, kao da svatko od nas ne poznaje barem jednu osobu s problemima štitnjače. Probleme imam i ja, pa se ne smatram neizlječivom i mislim da moja štitnjača ne zaslužuje bombastičan naslov koji koketira s nacionalnom tragedijom. Dapače, poznajem priličan broj ljudi koji žive savršeno dobro i bez štitne žlijezde gutajući svoje tabletice svakog jutra. I tako dalje i tako bliže…

No, vratimo se mi kosi i perikama.

Od kud mi pravo komentirati? Nisam frizerka. Ne znam ništa o češljanju perika. Dovraga, ne znam ni koliko sam sama vješta s četkama. Ali, jesam. Kupovala sam periku. Bilo je davno i sjećam se da smo bile vesele, moja teta i ja, i da samo se šetale Radićevom. I odabrale smo točno onakvu kakva joj je tih dana bila frizura. I bila je to divna perika. I bio je to divan dan. Iako je prošlo više od dvadeset godina, znam da je na sebi imala bež kaput i hlače i bijeli džemper. I bila je baš cool ženskica!

Nažalost, nikad se više nismo tako zajedno smijale i veselile životu. I ne znam hoćemo li ikad. S njenog je lica nestao osmijeh.

Znam što znači imati obrijanu glavu s dugačkim rezom. Znam i što znači izgubiti kosu na kemoterapijama. I znam što znači glumiti da je sve normalno.

To me samo vraća ponovno na onu moju – a tko zna što je to normalno!?

Predsjednice, zapjevaj ti nama i onu “Pusti selo neka priča”…