„Trebali bismo biti zabrinuti. Nedavno smo na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu proveli istraživanje koje je pokazalo da više od 80 % naših građana razumije važnost tjelesne aktivnosti, te koliko ona utječe na zdravlje i kvalitetu života. Čak 60 % je svjesno gdje i na koji način bi se trebalo uključiti, tek oko 20 % se uključuje u razne programe, no nažalost samo oko 2 – 5 % sudjeluje dugoročno u programima i tako ima zdravstvenu korist od tjelesne aktivnosti. Više se ljudi treba dugoročno baviti tjelesnom aktivnošću!“ – izjavio je dekan KIF-a dr.sc. Damir Knjaz.
Upravo tako, trebali bi se zabrinuti. Prije više od petnaest godina pisala sam svoj diplomski rad na sličnu temu koja je pokazivala potpuno iste rezultate.
Toliko je vremena prošlo, a naše se društvo nije pomaklo niti milimetra. Strašno. Slijedimo mnoge druge, dobre i loše trendove, nove tehnologije i modu, stoga bismo rekli da smo u korak s vremenom, ali sve one trendove buđenja svijesti o važnosti tjelovježbe uspješno zaobilazimo.
Neću zaboraviti da sam još kao studentica slušala priče o pretilim Amerikancima, koji jedu “smeće”, a onda sam se u to i sama uvjerila jer sam često na svoje edukacije putovala baš tamo. Istina, hrana je bila “plastična”, ali su ti isti Amerikanci, iako generalno u opasnosti od pretilosti, ipak bili nešto kulturniji, jer su njihovi fitness centri već od pet ujutro bili krcati i većina, barem onih ljudi s kojima sam bila okružena uključivali su se u programe tjelovježbe te je ona bila sastavni dio njihove svakodnevice.
Tada mi je bilo nezamislivo koliko oni puno rade, odlaze ujutro i vraćaju se kasno navečer, ušaltali u “stresan” raspored, čekaju samo najčešće nedjelju off work, za vrijeme s obitelji. Grozila sam se na takav način života, bez obzira na više materijalnog što su posjedovali, ali pitanje je uopće, kada su i koliko to uživali, kad je eto, samo ta nedjelja, bila trenutak kada mogu odmoriti.
Užasavala me i činjenica da prijatelje baš i nisu imali, barem ne onakve na kakve smo mi navikli, a jedini prijatelj bez kojeg veliki broj urbanih građana nije mogao, bio je njihov “psihić”.
Tada mi se i to činio kao jedan od trendova, no kako je danas, petnaestak godina kasnije, taj gotovo identični lifestyle stigao i u Hrvatsku, taj je “psihić” očito, bio potreba, više nego trend.
Razlika je što u Americi, iz koje stižu trendovi, čini se, ipak u urbanim sredinama vježbanje postaje svakodnevica, dok u Hrvatskoj to nije baš primjer. Ok, velika su nacija pa su ovi urbani koji vježbaju vjerojatno i dalje u manjini, ali koliko mi moramo biti loše kada rezultati, bez obzira koliko smo malena država, pokazuju da samo 2 do 5 % građana redovito vježba?!
Prošle sam godine pisala kolumnu o važnosti tjelovježbe za psihofizičko zdravlje i teško mogu razumjeti kada čekamo zadnji vlak, da nas po mogućnosti neka bolest natjera da se pokrenemo jer kako godine idu, sve nas više boli kralježnica, sve smo više izloženi svakodnevnom “stresu” koji ugrožava naše fizičko zdravlje.
Moja vizija oduvijek je bila pomaknuti granicu tjelovježbe i pomoći ženama da tu istu zavole, sa svim benefitima koje ona donosi. Znala sam da je to poput borbe s vjetrenjačama jer se morao mijenjati dugoročni cilj, a time i svijest. Nemojte zaboraviti “NE želimo vježbati da bi bile zgodnije”.
NE želimo vježbati da bi smršavile ili se pripremile za nadolazeće ljeto, što nerijetko još uvijek čujem u razgovorima. Želimo vježbati da bi se u svom tijelu OSJEĆALE zdravo, ugodno, sretno i sigurno, a kao posljedica će tijelo i izgledom biti ljepše.
Jeste li si nekad postavile pitanje gdje se na listi vaših osobnih prioriteta nalazi tjelesna aktivnost? Vrlo je vjerojatno da je uopće nema ili je negdje pri samom dnu, jer sam sigurna da će se uvijek naći neki izgovor zašto za tjelovježbu nema vremena ili novaca. Nisam navikla pa ne znam za koju bi se odlučila kad mi nijedna ne odgovara, sve su to itekako dobri izgovori. Jeste li nekad čule da se u životu sve postiže upornošću? Da, možda mi nisu roditelji bili primjer da tjelovježba bude dio moje svakodnevice, ali to sada mogu svjesno mijenjati, potruditi se i ustrajati sve dok ne osjetim koliko sam zdravija i sretnija otkako se pokrećem. Ništa ne ide preko noći, niti je to pravilo u bilo čemu u životu pa tako ni u stjecanju navika redovite tjelovježbe.
Pitamo li se nekad zašto sve više mladih žena danas poseže za plastičnim operacijama? Kad ih pogledaš na prvu, sve su iste, istih obrva, istih usta i jagodica, a i dalje nesigurne. Nezadovoljstvo samom sobom je sve veće pa se na razne zahvate odlučuju čak i kad nema stvarne potrebe za korekcijom jako klempavih ušiju ili krivog nosa.
Isto sam tako sigurna da ćete uvijek izdvojiti novac za dobar make up, za lijepu frizuru ili nokte i nećete pitati koliko to košta kad je to nešto što moram raditi redovito ili barem s vremena na vrijeme.
I slažem se, osjećamo se bolje “zrihtane” i ja ću osobno uživati dobru frizuru i dobru šminku, ali što mi sve to vrijedi ako tijelo u kojem živim nije u ravnoteži, ako sam stalno u borbi s viškom kilograma, ako me stalno nešto boli?
Taj se trenutni pogled u ogledalo nikada ne može s usporediti s osjećajem koji dugoročno nosite u tijelu, bio li on dobar ili loš.
I tu svu šminku morate jednom skinuti i onda ostaje tijelo u kojem ostajete 24 sata na dan, a da bi u njemu živjela zdrava i sretna, pokrenite se čim prije. Svaka frizura i šminka tek će tada imati svoj pravi smisao.
Za kraj ću kao i uvijek nadodati da vodite brigu o biranju programima s emocionalnom komponentom jer sva istraživanja pokazuju da morate uživati u tjelovježbi kakva god ona bila.
Autor: Ana Kuhanec Brašnović, magistrica kineziologije, vlasnica Ana’s Sensual fitnessa i osnivačica Am metode za trudnice
