I dalje ne mogu vjerovati koliko je ova godina brzo prošla. U treptaju oka. Sjećam se prošlog dočeka kao da nije prošlo 365 dana već tjedan dana. U samo nekoliko sati se život može promijeniti, a pogotovo u godinu dana. Volim taj kraj godine što nas sve natjera da se osvrnemo i razmislimo što više nije isto, koliko smo zahvalni, sretni, kakvi smo mi uopće bili prema drugima u protekloj godini. Iako sam od mnogih slušala kako im je ova godina najgora ikada (ili je to samo trend?), meni je jedna od najboljih!
2019. godine sam bila okružena najboljim ljudima.
I imam najbolje prijatelje na svijetu! Moji Minionsi su me doveli do šoka, vjeverice i suza zbog sreće jer je Ona Koja Je Otputovala Preko Bare stigla pod velom tajni u Zagreb. Pomno su isplanirali to iznenađenje koje je valjda jedino u životu bez teksta ostavilo.
I #kobila je izdala knjigu ove godine. Tu sam večer napokon vidjela toliko dragih ljudi na jednom mjestu, a „Kobile trče počasni krug“ su dospjele u naše ruke. Kad sam nju pogledala kako drhtavim glasom i suznim očima preplavljena emocijama stoji pred nama i s ponosom pokazuje svoje malo čudo, gleda u sve nas koji ne bi taj trenutak propustili ni za što, što sam drugo mogla nego pustiti suzu sreće da se otkotrlja niz lice?
Berlin is always a good idea! Ne samo da sam sretna što me dečki nisu izgubili ili „slučajno“ negdje ostavili (smijeh), upravo su zbog Berlina nastale fotke na koje sam toliko ponosna. Šest godina nakon operacije, svih uspona i padova, uspjela sam sročiti u tekst i pokazati sebe onako kako sam dugo željela. Na kraju je ovaj razvoj događaja koji je trajao čak pola godine „kriv“ i za vraćanje pisanju kolumni.
Nakon tih šest godina bilo je vrijeme i za novu Pamelu. Stres koji mi taj period inače predstavlja je prošao kada sam dovoljno vjerovala da ćemo ovaj put uspjeti napraviti nešto jako dobro. I dobro je. Iako me i u 2020. čeka završni dio rada na Pameli, a i početak novih treninga, ništa me ne veseli više od toga kada osjetim olakšanje u hodu. A mislim da sam i „narasla“ za 2 cm u novoj protezi pa sada sa sigurnošću mogu reći da sam 160 cm visoka tj. niska.
2019. je za sobom donijela i brojne promjene. Ove godine su se pojavili novi ljudi u mom životu i stvorile nove tradicije. Valjda je to balans kada ostane praznina iza nekog tko više nije s nama. Isprva sam bila tužna i razočarana što ne može sve biti kao i prije, ali na kraju sam shvatila da se promjenama ništa loše neće dogoditi, već da su nam životi obogaćeni za nove ljude i stvaranje novih uspomena.
Što još mogu reći na prijelazu u novo desetljeće? Budite sretni, cijenite ljude oko sebe, a i sebe. Idite za svojim ciljevima i ne odustajte kada vam netko kaže da ne možete. Tek tada možete! Budite dobri prema drugima jer dobro se dobrim vraća.
A vama mojima? Što drugo nego hvala za sve što me „trpite“. Pogotovo oni koji su tu svaki dan. Znam da sam u nekim trenucima teška i možda ne pokazujem koliko vas cijenim pa sada koristim priliku to vam reći.
I hvala Tebi zbog kojeg ne skidam osmijeh s lica. I što me ne mijenjaš.
