Opuštanje mi je strana riječ

Neki dan smo se na kavi u zafrkanciji prisjetili svih boljki koje su nas mučile protekle godine, mislim na zdravstvene tegobe…na kraju više nismo znali da li bi se smijali ili plakali. Iako imamo tek 23 godine, dijagnoze su nam daleko od te brojke. Jedna je stalno na antibioticima, drugoj se neobjašnjivo vrti cijelo vrijeme (kažu doktori stres) a ja imam dijagnozu migrene s aurom već zadnjih nekoliko godina.

Prije par godina kada me prvi put uhvatila migrena koja je više sličila malom moždanom udaru (jer uključuje krivljenje slike, utrnuće ruke, prstiju i lica, oštru bol i povraćanje) nisam ni mogla pretpostaviti da je moj način života uzrok toga. Tada sam imala 18 godina i voljela sam "sve što vole mladi" i u skladu sa tim sam i živjela, ali samo malo napornije. Uz sve normalne stvari koje klinci u tom razdoblju proživljavaju kao što su upisi na fax, preseljenje u drugi grad, nova okolina…dodajte još koncertne nastupe, snimanje pjesama, albuma i spotova, intervjue i slikanja…ništa specijalno. Tako sam razmišljala prije. Ova priča bi imala puno više smisla kada bi vam ispričala na koji način sam to promijenila…ali ne, nisam…

Moj tempo je i dalje isti, i to je jedini tempo koji poznajem i koji mi je normalan. Jedina stvar koju sam promijenila je da sve manje toga uzimam srcu, a sitnice koje bi me ranije izbacile iz takta sada ni ne primjećujem. Naravno moja migrena je i dalje sa mnom. Najviše voli kada uzmem par dana slobodno od svega ne bi li se odmorila. Tada se najviše voli družiti jer jedino tada imam vremena biti joj u potpunosti posvećena. Doktori svi kažu isto, trebam promijeniti način života i pronaći nešto što me opušta jer sve je to stres. Čarobna riječ za sve probleme današnjice. Ok, zvuči logično, svi ljudi to rade mogla bi i ja.

Ali tada sam shvatila da se ja jednostavno ne znam opuštati… Ako postoji nešto u čemu sam tragična, to je to. Naime za godišnjicu s najboljom namjerom moj dragi mi je poklonio wellness dan. Uključivao je bazen s hidromasažama, saune i dugu relax masažu. I sve se to činilo ludilo, vrlo opuštajuće, da za normalne ljude… Došla sam tamo, ponudili su me svim i svačim, dobila sam hrpu mirisnih stvarčica. Uputili su me prema tom bazenu gdje je svjetlo bilo prigušeno, svirala je neka lagana instrumentalna glazba, a teta je rekla da će netko doći po mene za masažu u 18h.

Ušla sam u bazen i sjela se uz rub pokraj nekog slapa. Sama ja, zvukovi vode i glazba. Idila, jel’ da? Pogledala sam prema satu i skužila da do 18h ima još više od sat vremena a ja ne znam što sa sobom do tada, i tad me uhvatio blagi napadaj tjeskobe. Uključila sam sve što je postojalo u tom bazenu, pa plivala protiv struje, naslanjala se na sve te rupe s masažom, ronila i na kraju skakala u bazen… Pogledam na sat, kad prošlo ni 5 minuta… Mislila sam da ću ispaliti dok dočekam 18h jer su minute prolazile ko godine, a ona glazba me tako počela iritirati umjesto smirivati.

Ne znam vam niti reći što sam točno radila idućih sat vremena…al se ni najmanje nisam opustila. U međuvremenu probala sam razne stvari koje drugi ljudi smatraju opuštajućima, ali meni sve izgledaju kao dosadno gubljenje vremena. Još uvijek nisam pronašla idealni recept. Recimo da je gledanje filmova do sada najbliže tomu. Mozak se usredotoči na film, ne razmišlja ni o čemu, misli ne bježe na sve strane, pogotovo ako je veliko platno u pitanju, svi ljudi (ako imaju imalo kulture) sjede u miru i tišini. Za sada pali…