Hi, what are you looking for?
Ponekad, kad se želim vratiti u realnost, samo se uhvatim čitanja komentara na društvenim mrežama.
U glavama nas, malih ljudi, kraljevi, prinčevi, predsjednici, filmske ili glazbene zvijezde su nedodirljivi, daleki i sačuvani od svakakvih zala.
Najgore mi je kad svi oko mene, moji bliski i oni manje bliski, znaju što je najbolje za mene i kako ja ili netko...
Često se kraj odnosi na rastanke, odvajanja, razvode, prestanke prijateljstva. Međutim, ne mora kraj nečeg doslovno značiti baš kraj – kraj.
Kod takvih tema često imam osjećaj kao da nama, malim ljudima, netko odozgo baci kost da se imamo čime zabavljati po kavama.
Tješiš se onom poznatom - godine samo broj i kako nisu važne. Važan je duh i glava...
Dok ne postaneš roditelj i dok ne prođeš fazu od malog do velikog djeteta, ne shvaćaš težinu i istinitost ovih mudrih riječi.
Svima se svidjeti, naravno, to je bilo neizostavno jer kako drugačije osim da te svi moraju voljeti?!
Sve je više prijatelja, poznanika i dragih mi ljudi koji su razvedeni ili prolaze mučan postupak razvoda.
Ne tako davno, na vlastitoj koži sam spoznala svu moć i jačinu one svim na dobro poznate: „Žena je ženi vuk“.
Kažu da je za sreću je potrebno malo. Sreća je u malim, sitnim trenucima, stvarima, malim ljudima i našim malim životima.
Nitko me nije naučio da moram znati postaviti granice prema drugim ljudima, nisu me niti naučili da ne moram trpjeti.
Zašto se i dalje baviti bivšim partnerima koji ih više gotovo niti ne doživljavaju, osim u segmentima u kojim moraju, tipa, zajednička djeca?
Stvarno je jako žalosno da i dan danas uopće primjećujemo i dijelimo ljude...
Prvašić je odjednom postao tinejdžer kojeg šora pubertet na najjače. Tinejdžer koji za sebe misli kako je najljepši i najpametniji na svijetu.
Usput, letimično razmišljam, hoće li netko od naše generacije ući u 90 i neke godine?