Kada gledamo svijet oko nas, što vidimo? Živa bića, prirodu, predmete. Vidimo ono što nazivamo svijetom. To je naš svijet, odnosno ono što mi percipiramo kroz naših 5 osjetila.
Kroz život i kroz edukaciju naučili smo opažati svijet upravo na ovakav način. Uzimamo ga zdravo za gotovo, mislimo da je to jedini put i više se ne pitamo da li postoji možda neki drugi način percipiranja svijeta oko nas. Više ne obraćamo pažnju na činjenicu da svatko od nas ima svoje vlastite percepcije, da svatko od nas opisuje predmete, prirodu bića, odnosno svijet na vlastiti, jedinstven način. Opis svijeta je dakle jedan dogovor, koristan dogovor, kako bismo se mogli razumjeti i dosljedno živjeti u društvu.
Razne duhovne tradicije nazivaju ovaj dogovor raznim imenima. U toltečkoj šamanskoj tradiciji zove se Tonal, upravo ga tako opisuje i Carlos Castaneda u svojim knjigama, u vedskoj hinduističkoj tradiciji zove se Maya, što doslovce znači: varka. Mi smo toliko uronjeni u tu varku da mislimo da je naš opis svijeta objektivan i realan. Ali kako svijet koji opisujemo može biti objektivan i realan ako se sastoji samo od naših individualnih opisa?
Gotovo nikako. Ova nas činjenica ne treba prestrašiti ili nas učiniti nesigurnima već nam poslužiti kao alat kako bismo shvatili da je realnost puno složenija od one koju percipiramo kroz naših 5 osjetila, da su naše sposobnosti puno veće od onih koje mislimo da imamo i da naš život može biti jedna prekrasna pustolovina i istraživanje samih sebe.
Ako dođemo do shvaćanja da je svijet koji percipiramo jedna osobna interpretacija bazirana na našoj edukaciji, na društvenim normama i vrijednostima u koje smo uronjeni, na vlastitim iskustvima i uvjerenjima, možemo lagano razumjeti da događaji i način na koji ih doživljavamo nisu objektivna realnost već još jedna vlastita interpretacija te iste realnosti.
Banalan primjer je nogometna utakmica. Kada jedan tim zabije gol, dio publike koji navija za taj tim bit će sretan dok će drugi dio publike biti razočaran. Činjenica da se dao jedan gol ne sadržava u sebi nikakvu emociju, samo je izazvana vlastita interpretacija tog događaja. Očito je dakle da su naše vlastite interpretacije izvor naših osjećanja. Bilo bi dovoljno promijeniti interpretaciju kako bismo doživjeli drugačiju emociju.
Od banalnog primjera kao što je utakmica, možemo širiti ovaj koncept na bilo koji aspekt našeg života, od ljubavnog preko poslovnog do socijalnog. Od rođenja pa na dalje, dobili smo jedan ‘inprint’, jedan otisak, potpun subjektivan i ovisan o društvu u kojem živimo, o edukaciji koju smo primili, o uvjerenjima koja smo razvili i o raznim drugim faktorima.
Ako dobro promislimo, očito je da smo uvijek slobodni odlučiti poštovati i slijediti taj otisak ili ga odlučiti ne slijediti i ponašati se na drugačiji način. No naš je um toliko istreniran slijediti taj program što uzrokuje da su se naša ponašanja toliko iskristalizirala i tako postala pravila našeg života što nas tjera da mislimo da više nemamo slobodu izbora. Više ne promišljamo da se sve ono što nam se događa, događa radi istoimenog programa, inprinta kojeg mi sami svakodnevno, iako podsvjesno, potvrđujemo i odlučujemo slijediti.
Kristalizacija naših ponašanja smanjuje našu odgovornost: kada patimo, lakše je misliti da su vanjski faktori ili drugi ljudi krivi za to nego preuzeti odgovornost i odlučiti samo sebe promijeniti. Sto postotna odgovornost daje nam totalnu slobodu jer ako znamo da sami uzrokujemo sve ono što nam se događa, da smo mi jedini kreatori naših života, znamo da uvijek možemo slobodno stvoriti ono što zapravo želimo.
Potrebno je ‘deprogramiranje’. To ne znači postati asocijalan ili ne poštivati društvena pravila i norme već dozvoliti samom sebi promatranje svijeta s druge točke gledišta, odmak od varke koju smatramo realnom. Postoji razne metode u raznim tradicijama koje nam nude baš tu mogućnost ali o tome ćemo pričati u sljedećem nastavku.
Pink Elephant
Razne duhovne tradicije nazivaju ovaj dogovor raznim imenima. U toltečkoj šamanskoj tradiciji zove se Tonal, upravo ga tako opisuje i Carlos Castaneda u svojim knjigama, u vedskoj hinduističkoj tradiciji zove se Maya, što doslovce znači: varka. Mi smo toliko uronjeni u tu varku da mislimo da je naš opis svijeta objektivan i realan. Ali kako svijet koji opisujemo može biti objektivan i realan ako se sastoji samo od naših individualnih opisa?
Gotovo nikako. Ova nas činjenica ne treba prestrašiti ili nas učiniti nesigurnima već nam poslužiti kao alat kako bismo shvatili da je realnost puno složenija od one koju percipiramo kroz naših 5 osjetila, da su naše sposobnosti puno veće od onih koje mislimo da imamo i da naš život može biti jedna prekrasna pustolovina i istraživanje samih sebe.
Ako dođemo do shvaćanja da je svijet koji percipiramo jedna osobna interpretacija bazirana na našoj edukaciji, na društvenim normama i vrijednostima u koje smo uronjeni, na vlastitim iskustvima i uvjerenjima, možemo lagano razumjeti da događaji i način na koji ih doživljavamo nisu objektivna realnost već još jedna vlastita interpretacija te iste realnosti.
Banalan primjer je nogometna utakmica. Kada jedan tim zabije gol, dio publike koji navija za taj tim bit će sretan dok će drugi dio publike biti razočaran. Činjenica da se dao jedan gol ne sadržava u sebi nikakvu emociju, samo je izazvana vlastita interpretacija tog događaja. Očito je dakle da su naše vlastite interpretacije izvor naših osjećanja. Bilo bi dovoljno promijeniti interpretaciju kako bismo doživjeli drugačiju emociju.
Od banalnog primjera kao što je utakmica, možemo širiti ovaj koncept na bilo koji aspekt našeg života, od ljubavnog preko poslovnog do socijalnog. Od rođenja pa na dalje, dobili smo jedan ‘inprint’, jedan otisak, potpun subjektivan i ovisan o društvu u kojem živimo, o edukaciji koju smo primili, o uvjerenjima koja smo razvili i o raznim drugim faktorima.
Ako dobro promislimo, očito je da smo uvijek slobodni odlučiti poštovati i slijediti taj otisak ili ga odlučiti ne slijediti i ponašati se na drugačiji način. No naš je um toliko istreniran slijediti taj program što uzrokuje da su se naša ponašanja toliko iskristalizirala i tako postala pravila našeg života što nas tjera da mislimo da više nemamo slobodu izbora. Više ne promišljamo da se sve ono što nam se događa, događa radi istoimenog programa, inprinta kojeg mi sami svakodnevno, iako podsvjesno, potvrđujemo i odlučujemo slijediti.
Kristalizacija naših ponašanja smanjuje našu odgovornost: kada patimo, lakše je misliti da su vanjski faktori ili drugi ljudi krivi za to nego preuzeti odgovornost i odlučiti samo sebe promijeniti. Sto postotna odgovornost daje nam totalnu slobodu jer ako znamo da sami uzrokujemo sve ono što nam se događa, da smo mi jedini kreatori naših života, znamo da uvijek možemo slobodno stvoriti ono što zapravo želimo.
Potrebno je ‘deprogramiranje’. To ne znači postati asocijalan ili ne poštivati društvena pravila i norme već dozvoliti samom sebi promatranje svijeta s druge točke gledišta, odmak od varke koju smatramo realnom. Postoji razne metode u raznim tradicijama koje nam nude baš tu mogućnost ali o tome ćemo pričati u sljedećem nastavku.
Pink Elephant
You must be logged in to post a comment Login