Hi, what are you looking for?
Ponekad, kad se želim vratiti u realnost, samo se uhvatim čitanja komentara na društvenim mrežama.
U glavama nas, malih ljudi, kraljevi, prinčevi, predsjednici, filmske ili glazbene zvijezde su nedodirljivi, daleki i sačuvani od svakakvih zala.
Najgore mi je kad svi oko mene, moji bliski i oni manje bliski, znaju što je najbolje za mene i kako ja ili netko...
Često se kraj odnosi na rastanke, odvajanja, razvode, prestanke prijateljstva. Međutim, ne mora kraj nečeg doslovno značiti baš kraj – kraj.
Kod takvih tema često imam osjećaj kao da nama, malim ljudima, netko odozgo baci kost da se imamo čime zabavljati po kavama.
Tješiš se onom poznatom - godine samo broj i kako nisu važne. Važan je duh i glava...
Prvi put u životu sam bila kod psihoterapeuta. Koliko sam se veselila tom susretu, istovremeno toliko me bilo i strah.
Žene masovno zatvaraju oči pred prevarama svojih supruga praveći se da je sve u redu.
Ako nešto mrzim iz dna duše, onda mrzim rastanke. Bilo kakve rastanke. Jednostavno ih ne volim, ne osjećam se dobro kad se dvoje ljudi...
Imati dijete nije samo kupiti mu najnoviji iPHONE, najskuplje top tenisice i super PS5, ili koji je već po redu izašao.
Biti ljubavnica, zadovoljavati se komadićima koje dobivaš jedino onda kad On ima vremena za tebe.
Moderno doba, rekla bih, proizvodi lutke, jedna pored druge. Sve do jedna iste.
Upravo takvi ljudi nađu smisao u svemu, bilo kakav, pa čak i u besmislenim tekstovima, našaranim platnima i koje čemu drugom.
Klasično, svake godine, pa tako i ove, sve žene oko mene vidno su opterećene svojim izgledom i nakupljenim kilogramima.
Uvijek svi možemo više, svi možemo bolje, nema tu iznimke, samo uvijek nešto čekamo.