Hi, what are you looking for?
Ponekad, kad se želim vratiti u realnost, samo se uhvatim čitanja komentara na društvenim mrežama.
U glavama nas, malih ljudi, kraljevi, prinčevi, predsjednici, filmske ili glazbene zvijezde su nedodirljivi, daleki i sačuvani od svakakvih zala.
Najgore mi je kad svi oko mene, moji bliski i oni manje bliski, znaju što je najbolje za mene i kako ja ili netko...
Često se kraj odnosi na rastanke, odvajanja, razvode, prestanke prijateljstva. Međutim, ne mora kraj nečeg doslovno značiti baš kraj – kraj.
Kod takvih tema često imam osjećaj kao da nama, malim ljudima, netko odozgo baci kost da se imamo čime zabavljati po kavama.
Tješiš se onom poznatom - godine samo broj i kako nisu važne. Važan je duh i glava...
Godina borbe, neizvjesnosti i godina s postavljenih barem 1000 pitanja na koja niti dan danas nisam dobila odgovore.
Živjela sam jer živjeti se mora, od danas do sutra, od sutra do prekosutra i tako iz dana u dan
Po svim navedenim parametrima izgleda da lagano postajem čangrizava dama, srednjih godina...
Same, rastavljene, sastavljene, samohrane, udovice, one u braku, one s djecom ili one bez djece...
Nekad pomislim, što te život više lomi toliko si jači, više si otporniji...
Što sam starija, rekla bih, moguće i kao da sam pametnija. Možda ne pametnija, ali svakako mudrija.
Samoća je zaista opasna i zaista stvara ovisnost jednom kad je onako pošteno okusiš i probaš.
Kupila sam kutiju. Jednu šarenu, poveću kutiju. U kutijus sam odlučila staviti stvari mojih roditelja koji, nažalost, više nisu sa mnom.