Hi, what are you looking for?
Ponekad, kad se želim vratiti u realnost, samo se uhvatim čitanja komentara na društvenim mrežama.
U glavama nas, malih ljudi, kraljevi, prinčevi, predsjednici, filmske ili glazbene zvijezde su nedodirljivi, daleki i sačuvani od svakakvih zala.
Najgore mi je kad svi oko mene, moji bliski i oni manje bliski, znaju što je najbolje za mene i kako ja ili netko...
Često se kraj odnosi na rastanke, odvajanja, razvode, prestanke prijateljstva. Međutim, ne mora kraj nečeg doslovno značiti baš kraj – kraj.
Kod takvih tema često imam osjećaj kao da nama, malim ljudima, netko odozgo baci kost da se imamo čime zabavljati po kavama.
Tješiš se onom poznatom - godine samo broj i kako nisu važne. Važan je duh i glava...
Tip me oduševio, kako bi se reklo, izuo me iz cipela jednim potezom, lansirao me u svemir.
Uskoro kreće vreva i galama i ovo vrijeme treba iskoristiti za napuniti baterije, za nahraniti dušu.
Jedan od mojih dugogodišnjih izazova, koji mi zadaje sve više i sve veće muke, je moje skupljanje raznoraznih stvari, vezivanje za njih...
O da, šezdeset dana je jako, jako puno. Svašta se izdogađa čovjeku u tom velikom, a ustvari malom periodu.
Moje vrijeme izolacije je završilo manje više uspješno, rekla bih. Preživjela sam biti u kući, jedva nekako, ali jesam.
Ako nešto obožavam, onda obožavam te sive, tmurne dane, tada se najbolje osjećam.
Svaki sakupljač će u potpunosti razumjeti što želim reći, jer svi smo mi sakupljači tako različiti, a ustvari smo svi prokleto isti
Kako te emocije samo tako nestanu, kako to sve odjednom samo splasne i rasprši se?
Zar nam se stvarno život sveo na to da stalno kukamo, plačemo, žalimo se i u da u ono malo svjetla što je ostalo...
I ja sam jednom bila samo jedna sasvim obična, mala žena koja je na trenutak sasvim nesvjesno ipak odustala od sebe.