Hi, what are you looking for?
Ponekad, kad se želim vratiti u realnost, samo se uhvatim čitanja komentara na društvenim mrežama.
U glavama nas, malih ljudi, kraljevi, prinčevi, predsjednici, filmske ili glazbene zvijezde su nedodirljivi, daleki i sačuvani od svakakvih zala.
Najgore mi je kad svi oko mene, moji bliski i oni manje bliski, znaju što je najbolje za mene i kako ja ili netko...
Često se kraj odnosi na rastanke, odvajanja, razvode, prestanke prijateljstva. Međutim, ne mora kraj nečeg doslovno značiti baš kraj – kraj.
Kod takvih tema često imam osjećaj kao da nama, malim ljudima, netko odozgo baci kost da se imamo čime zabavljati po kavama.
Tješiš se onom poznatom - godine samo broj i kako nisu važne. Važan je duh i glava...
Ja sam ti njega ostavila jer on je kreten, lopov, alkoholičar, opljačkao me, vodio je dvostruki život dok je bio sa mnom i svi...
Mislim kako ne možeš uvijek samo grabiti sebi kroz život, moraš nekad puno dati od sebe da bi dobio natrag. To je čista fizika...
Fizički žive sada i u ovom trenutku, a u mislima često vole živjeti u prošlosti.
Osobno je. Moji prijatelji me takva pitanja ne pitaju jer i sami znaju odgovor na to zašto sam nakon razvoda još uvijek solo.
Zašto se toliko bojimo reći što mislimo ili s čime se ne slažemo?
Ujutro dok pješačim do posla često stanem i zadivim se svitanju, istog trena me oraspoloži
Kraj dođe zaista prebrzo, vrijeme leti i jednom ćeš stvarno stati i zapitati se - kvragu, jesam li zaista ono iskreno bila sretna?
Otkud si ljudi dozvoljavaju toliko slobode da iskomentiraju kako je susjedu ili prijateljici lakše u životu
Jednom kad postaneš svjestan da stvar između dvoje ljudi ne ide, onda čemu sve