Hi, what are you looking for?
Ponekad, kad se želim vratiti u realnost, samo se uhvatim čitanja komentara na društvenim mrežama.
U glavama nas, malih ljudi, kraljevi, prinčevi, predsjednici, filmske ili glazbene zvijezde su nedodirljivi, daleki i sačuvani od svakakvih zala.
Najgore mi je kad svi oko mene, moji bliski i oni manje bliski, znaju što je najbolje za mene i kako ja ili netko...
Često se kraj odnosi na rastanke, odvajanja, razvode, prestanke prijateljstva. Međutim, ne mora kraj nečeg doslovno značiti baš kraj – kraj.
Kod takvih tema često imam osjećaj kao da nama, malim ljudima, netko odozgo baci kost da se imamo čime zabavljati po kavama.
Tješiš se onom poznatom - godine samo broj i kako nisu važne. Važan je duh i glava...
Još jedna besana noć.Još jedno buđenje u neke lude, sitne sate dok je vani debela noć i dok još cijeli grad spava.
Odakle ljudima vremena za bavljenje ljudima oko sebe? Odakle ljudima volje za priče rekla - kazala?
Zbogom 2017. godino i ne ponovila se više nikada, previše boli si mi dala u svojim zadnjim danima kad smo trebali biti svi sretni...
U nedostatku adrenalina, u mom i ovako poprilično aktivnom životu, sa svojih punih 40 godina, počela sam se rekreativno baviti olimpijskim dizanjem utega.
Jedna od tih malih mudrosti mog sretnog života je da ne komentiraš nešto, ako te nitko ništa ne pita. Šuti i slušaj!
Gledam je, slušam je, šutim, a iznad glave mi se samo pali bezbroj upitnika i mislim se, pa da ga jebeš ja ovo fakat...
Dobar dan, dajte mi molim Vas kilo sreće. Cijena nebitna!
Bila sam opcija nekim ljudima koji su meni bili vječiti prioritet.