Hi, what are you looking for?
Ne znam kako vi, ali ja često volim saslušati tuđa iskustva i savjete, iako nekako na kraju ispadne da ustvari nikad nikog ne poslušam...
Kad samo malo bolje razmislim, koliko je veza, odnosa, prijateljstava pa čak i brakova bilo pošteno narušeno ili je puklo samo zato što ljudi...
Nikad nisam bila od onih koji se vode krilaticom "kako ti meni, tako ja tebi".
Bojim se uopće i pomisliti kako je sve manje pravih prijateljstava ili ih možda čak gotovo više i nema.
Gledaj, bolje ti je da se makneš od mene. Sa mnom samo gubiš vrijeme.
Jednom kad žena odustane, to znači da je dala sebe do kraja...
Onaj osjećaj kad odeš s nekim na kavicu, preko volje, jer ne znaš o čemu bi s njim pričao nakon toliko godina, a onda...
Ja sam ti njega ostavila jer on je kreten, lopov, alkoholičar, opljačkao me, vodio je dvostruki život dok je bio sa mnom i svi...
Mislim kako ne možeš uvijek samo grabiti sebi kroz život, moraš nekad puno dati od sebe da bi dobio natrag. To je čista fizika...
Fizički žive sada i u ovom trenutku, a u mislima često vole živjeti u prošlosti.
Osobno je. Moji prijatelji me takva pitanja ne pitaju jer i sami znaju odgovor na to zašto sam nakon razvoda još uvijek solo.
Zašto se toliko bojimo reći što mislimo ili s čime se ne slažemo?
Ujutro dok pješačim do posla često stanem i zadivim se svitanju, istog trena me oraspoloži
Kraj dođe zaista prebrzo, vrijeme leti i jednom ćeš stvarno stati i zapitati se - kvragu, jesam li zaista ono iskreno bila sretna?
Otkud si ljudi dozvoljavaju toliko slobode da iskomentiraju kako je susjedu ili prijateljici lakše u životu