Hi, what are you looking for?
Ponekad, kad se želim vratiti u realnost, samo se uhvatim čitanja komentara na društvenim mrežama.
U glavama nas, malih ljudi, kraljevi, prinčevi, predsjednici, filmske ili glazbene zvijezde su nedodirljivi, daleki i sačuvani od svakakvih zala.
Najgore mi je kad svi oko mene, moji bliski i oni manje bliski, znaju što je najbolje za mene i kako ja ili netko...
Često se kraj odnosi na rastanke, odvajanja, razvode, prestanke prijateljstva. Međutim, ne mora kraj nečeg doslovno značiti baš kraj – kraj.
Kod takvih tema često imam osjećaj kao da nama, malim ljudima, netko odozgo baci kost da se imamo čime zabavljati po kavama.
Tješiš se onom poznatom - godine samo broj i kako nisu važne. Važan je duh i glava...
Ne znam kako vi, ali ja često volim saslušati tuđa iskustva i savjete, iako nekako na kraju ispadne da ustvari nikad nikog ne poslušam...
Kad samo malo bolje razmislim, koliko je veza, odnosa, prijateljstava pa čak i brakova bilo pošteno narušeno ili je puklo samo zato što ljudi...
Nikad nisam bila od onih koji se vode krilaticom "kako ti meni, tako ja tebi".
Bojim se uopće i pomisliti kako je sve manje pravih prijateljstava ili ih možda čak gotovo više i nema.
Gledaj, bolje ti je da se makneš od mene. Sa mnom samo gubiš vrijeme.
Jednom kad žena odustane, to znači da je dala sebe do kraja...
Rekla bih za sve takve - lako je tuđim po koprivama mlatiti!
Nekad niti ne znam u čemu, ali se izgubim u raznim distrakcijama koje nam nudi ovo novo doba.
Zvuči odlično, iako realizacija često poprilično šteka, ne kod svih, ali kod većine.
Mislim da ništa više nije onako kako bi ustvari trebalo biti ili onako je bilo kad sam ja bila dijete.